IN MEMORIAM ♡ STANA LOVRIĆ VMS♡ /1939. – 2023./

S velikom tugom primili smo vijest o odlasku naše drage, nježne, iskrene, predane, posebne
prijateljice, velikog čovjeka, medicinske sestre, zdravstvene volonterke, naše drage Stane.♡

Ostavila si dubok trag u našim životima i našoj udruzi, kao medicinska sestra, volonterka,
predavačica na našim tečajevima, životni motivator i velika prijateljica.
Ponosni smo što smo te poznavali i zahvalni da si bila dio naših života.
Draga Stano, tvoj životni moto ♡ “Ljubav ne umire! Ona je garancija vječnosti!”
upravo sada nam pokazuje snagu i plemenitost tvoje riječi i tvoga života.

Vjerujemo da ćemo se opet sresti u ljubavi i vječnosti!
Neka ti Gospodin udijeli radost vječnoga blaženstva,

molimo svim srcem.

Zagrljaj do neba!
Tvoji prijatelji

Hrvatske udruge prijatelja hospicija

 

_______________________________________________________________________

Stana Lovrić, viša medicinska sestra, rođena je u slavonskom selu Lučincima u Požeštini 1939. godine. Osnovnu školu završila je u rodnom selu, srednju školu za medicinske sestre u Zagrebu, u Mlinarskoj, a višu uz rad u Ljubljani. Po završetku srednje škole zaposlila se u Klinici za plućne bolesti Jordanovac, gdje je predano radila punih trideset godina i ostavila dubok trag (monografija Jordanovac, Zagreb, 2018.).

Početkom Domovinskog rata odlazi u prijevremenu mirovinu te je pozvana u Medicinski centar za ljudska prava pri Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje ostaje aktivna do kraja rata. Tu je, naime, kroz razgovore s prognanicima doznala da bi njima najviše pomogla okupacija nekim korisnim radom, koja bi im bar na trenutak odvratila misli od muke i boli. Za dva dana bilo je sve spremno za tečajeve kojima bi se prognanici mogli osposobiti za pomoćne djelatnike u zdravstvu, a kakvi su traženi u svim zemljama Europe i dobro plaćeni. To je bio pun pogodak.

Nakon završetka Domovinskog rata u cijeloj Hrvatskoj je ostalo mnogo starih, nemoćnih i bolesnih osoba o kojima se nije imao tko brinuti niti je znao kako. Ideja je bila da se organiziraju i održe kratki sedmodnevni seminari s pokretnim osobama u takvim mjestima i da oni pružaju pomoć nemoćnima uz manju novčanu naknadu. Ovaj terenski posao bio je jako naporan, jer se upozoravalo da predavač nigdje ne ostaje prenoćiti, već da ujutro dođe, obavi predavanje i predvečer ode, bez obzira na udaljenost. No, za ovaj terenski rad javila se samo sestra Stana Lovrić. Njezin rad su često pratili novinari. Tako je na kraju u Večernjem listu od 11. studenoga 1999. novinar Igor Žilić zabilježio da su u proteklom vremenu u 124 sela i manja mjesta osposobljeni volonteri – njegovatelji za skrb o potrebitima. Svoje misli i poruke o sestrinskom pozivu objavila je u knjizi Čovjeku prilazeći (Otvoreno sveučilište, Zagreb, 1997.).

Po završetku rada na terenu 1999. uključuje se kao volonterka u palijativni tim za kućne posjete u Hrvatsku udrugu prijatelja hospicija i zajedno s prof. Anicom Jušić dr.med. dana 1. prosinca 1999. godine ostvaruje prvu hospicijsku kućnu posjetu u Republici Hrvatskoj.

Nakon čega je u deset godina obavila 1.600 posjeta i bdijenja, o čemu je napisala knjigu Uz čovjeka na odlasku iz života (Hrvatska udruga njegovatelja, Zagreb, 2013.). Za svoj stručni rad primila je brojne nagrade i priznanja. Cjelokupno svoje životno i radno iskustvo opisala je u knjizi Svjedok jednog vremena: i opet bih bila sestra (vlastita naklada, Zagreb, 2017.).

Preminula je u Zagrebu 12. travnja 2023.