KoRaK pO kORaK br. 1

Foto: LIDIJA ŽUPAN
05/08/2017
U spomen fra Bonaventura Dudi
07/08/2017

Autor: Stana Lovrić

UVOD

Sadržaj koji ispisujem na ovoj stranici želim podijeliti sa svim ljudima dobre volje, u namjeri da zajedno krenemo korak po korak u razotkrivanje i blaženje vjekovnih nelagoda, pogotovo strahova, vezanih za umiruću osobu i njezin odlazak iz ovozemaljskog života. Tu nisu u pitanju samo osjećaji, već i nazivlje koje se pri tom koristi. Riječi umiranje, smrt, mrtvac (lešina, truplo), pogreb, karmine . . . sadrže u sebi veliku drastičnost i određenu grubost, što u tim trenutcima nikako nije prikladno. I to treba mijenjati! Ublažiti, opriroditi, poistiniti odlazak onako kako nam je i dan.

Moja su iskustva o svemu ovome s razine događanja, uz brojne drage ljude, kao i uz njihove obitelji. Na temelju toga pokušat ću ovdje iznijeti prijedloge koji bi našom suradnjom i svojom primjenom mogli znatno ublažiti događanja i promijeniti stav i odnos prema tome.

Kako je u tom nazivlju najdrastičnija riječ SMRT, sa svoja tvrda četiri slova, bez ijednog samoglasnika, predlažem da nju prvu zamijenimo blažim i mekšim sinonimom koji mnoge kulture i narodi koriste vjekovima, a to je – PREMINUĆE!

No, pođimo od početka.

U Knjizi postanka (STARI ZAVJET) prema Prvom izvještaju o stvaranju, stoji:
Nakon što je stvorio Nebo i Zemlju, razdvojio svjetlo od tame, odijelio mora od kopna, Bog reče: “Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja,svako prema svojoj vrsti, na Zemlji donese plod što u sebi nosi svoje sjeme.”
Nakon što je stvorio svjetlila na svodu nebeskom da luče dan i noć, da budu blagdanima, danima i godinama, veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde – Bog reče: “Neka provri vodom vreva živih stvorova, i ptice neka polete nad Zemljom, svodom nebeskim.” Blagoslovi ih govoreći: “Plodite se i množite i napunite vode morske! I ptice neka se namnože na Zemlji!”
U šesti dan Bog reče: “ Neka Zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti, i stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” I vidje Bog da je tako dobro i reče:

“Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim, i stoci – svoj Zemlji i svim gmizavcima što puze po zemlji.”

Na svoju sliku stvori Bog ČOVJEKA! Na sliku Božju on ga stvori. Muško i žensko, stvori ih!
Blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i množite i napunite Zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji.”

Plodite se i množite i napunite Zemlju . . .” Riječ je Božja!
Ne spominje se prenapučenost, ni kako bi se ona mogla izbjeći, kao što se ne spominje ni izlijevanje mora i oceana, jer sve je to u besprijekornoj ravnoteži po Planu Stvoriteljevu osmišljeno i usklađeno, i sve pulsira ritmom mijena. Ritmom dana i noći, ritmom godišnjih doba, ritmom Svemira.
Sve raslinje jednogodišnje i višegodišnje, sve životinje u vodi, u zraku, u zemlji i na njoj, sve ptice, kukci i sve što je stvoreno dano je u vidu zajednica, u vidu VRSTA! Vrstama je dana – TRAJNOST, a jedinkama koje ih čine – TRAJANJE!

Čovjeka stvori nakon svega, ali i njemu namjeni pripadnost – VRSTI. I biološki zakoni koji vrijede za sva živa bića na Zemlji u zemlji i vodi, vrijede i za njega i za njegovu vrstu. A trajnost svake vrste se neprekidno obnavlja kroz – MIJENE! Jer mijene jamče trajnost! Trajnost života i njegove ljepote na našem Planetu. Pa iako je svaki od nas, u našem ljudskom rodu, zaslužan za TRAJNOST VRSTE, i nama je, kao i svim živim bićima ponaosob, namijenjeno – TRAJANJE! A trajanje označavaju dva najvažnija događanja u našem životu. Dvije najveće mijene.
RAĐANJE = dolazak i PREMINUĆE= odlazak. Ta dva događaja, te dvije mijene, ucjeljuju naš bitak u njegov ovozemaljski oblik. I oni su nam dani radi održavanja ravnoteže života na našem Planetu. I oni se prirodnim slijedom događaju neprestano. A prirodni je slijed – rađanje potomaka, i jednako tako – ispraćanje predaka. I kao što se svaka obitelj raduje dolasku svog novog, malenog člana, tako, iako s tugom, ali sa zahvalnošću, ispraća svog ostarjelog roditelja, baku ili djeda. Taj prirodni ritam se događao (i događa se), intervencijom s VIŠIH RAZINA, sve do pojave nasilnog oduzimanja života čovjeku od čovjeka i do pojave bolesti. Nakon toga se štošta pobrkalo.

U starim je zapisima nađeno da je Stvoritelj, stvorivši čovjeka, uz ostale popudbine, dao mu i slobodnu volju, što je u nekim prijevodima navedeno kao – osobna savjest. No, neki su to očito shvatili na svoj način, i već na samom početku razvoja ljudske vrste poželjeli trajnost zemaljskog života. Pretpostavlja se da su tu želju dijelom temeljili na dugovječnosti prvih zemaljskih stanovnika, a drugim dijelom na moći i slavi kao gospodari svega na Zemlji stvorenog. No ta je želja bila osobna i pojedinačna. Ona nije zastupala interes vrste, interes svoga roda. Tako su se mnogi drevni vladari proglašavali bogovima, vjerujući u predodžbu zemaljske trajnosti. I ta želja je u ljudima rasla usporedo s napretkom čovječanstva. Prirodno, od Boga dano preminuće, željelo se ukrotiti i podrediti. Pogotovo kad se pojavila znanost i zagospodarila mnogočime, postaje nepojmljivo da ono ostaje i dalje u nedohvatu. I ne uspjevši ga podrediti svojoj volji, tisućljećima frustriran čovjek pokušava ga omalovažiti i poniziti, stvarajući od njega – strašilo! Daje mu sablažnjive simbole prepune jeze i strave – kostur s kosom, crnu halju s dvjema bezočnim dupljama i razne druge znakove užasa. Uz sve to proglašava ga konačnicom ljudskog trajanja, jer ono odvodi u tamu, mrak, u ništavilo, u nestajanje zauvijek . . .

S druge pak strane, zanemarivši ili ne shvaćajući činjenicu da preminuće ne podliježe zakonima zemaljske pravde, čovjek se još u svom prapočetku drznuo oskrvrnuti Božju nadležnost, nasilno oduzevši život drugom čovjeku, i tim činom zapravo se pojavljuju prvi STRAHOVI od preminuća. Pojavljuju se strepnja i nesigurnost. Ne zna se tko je slijedeći, čiji će život biti prekinut prije isteka njegovog vremena, tko će se kome i kako osvetiti. Pojavljuje se OSVETA, kao način ravnoteže na vagi nasilja.

Tako je krenulo nasilje čovjeka nad čovjekom. Krenulo i širilo se poput neugasiva požara, a STRAHOVI su rasli! Zbirka sablažnjivih simbola dobiva dodatna obilježja, ljudsku lubanju s prekriženim kostima i još neka, jednako puna užasa.
Nakon pojedinačno nasilno oduzetih života slijede međuplemenski obračuni, a kasnije i sukobi većih osvajačkih razmjera koji će eskalirati do međunarodnih i svjetskih ratova. I tako se naša razvojna povijest, na našem Planetu, počinje obilježavati bitkama i ratovima. Prije rata, za vrijeme rata, nakon rata, između ratova . . . Oni postaju neizbrisive oznake u vremenu koje se pamte.

Prema povijesnim podatcima, samo u dva svjetska rata koja su ukupno trajala deset godina izginulo je šezdeset milijuna ljudi. Šezdeset milijuna mladih ljudi ginući je preminulo, propeto u strepnji, muci, gladi, iscrpljenosti, daleko od svojih najbližih, od svoga doma. Preko pedeset milijuna invalida nosilo je svoj križ do ovozemaljskog kraja, a njihove obitelji, u kojima su oni najčešće bili hranitelji, dotrajavale su kojekako.

I što je najtragičnije, čovječanstvo iz toga nije polučilo nikakve pouke. Ratuje se – i dalje. Za sukobe se još uvijek iznalaze razlozi unatoč svekolikim mogućnostima razgovora, pregovora, dogovora ljudskim jezikom i ljudskom dobrom voljom. I dalje se nemjeriva sredstva ulažu u naoružanje, s jedne strane, dok se s druge još uvijek umire od – GLADI!!!
I ovdje treba naglasiti: to ne čini preminuće. Ono ima svoje dostojanstvo! Njega ne šalje Bog na ovaj način, niti ga je ikad slao, to čini – čovjek. Samo je on u stanju to činiti svome rodu, svojoj vrsti.

nastavlja se…