KoRaK Po KoRaK br. 3

ROĐENJE DOLAZAK U ŽIVOT

  Kada su jednu iskusnu primalju upitali kakav je osjećaj primati rađajuće dijete na svoje ruke rekla je: – Veličanstven! To je kao da na svoje dlanove primate sunčev izlazak!

          Znamo da svi dolazimo u ovaj život jednako, bez obzira gdje se rađali, da ga živimo različito, i da na jednak način iz njega odlazimo.

          Nakon što napusti majčinu utrobu, novorođenče najprije udahne svoj prvi udah izvanjskog zraka, tim činom se uključi u izvanjski život, i zaplače. Tek nakon toga mu se prereže pupkovina, posljednja fizička veza s majkom. Nigdje nije zabilježeno osjeća li strah od novoga i nepoznatog, niti je li u stanju to manifestirati.

          Prije dosta vremena pročitala sam rezulutate jedne ankete koju su u dječjim vrtićima provela dva psihologa, kod djece od četiri do šest godina. Pitanja su bila primjerena, odgovori smiješni i duhoviti. No, ostalo mi je u sjećanju pitanje: – Što je početak, a što kraj? Jedan dječarac od šest godina je odgovorio: – Početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema!?

          Osobno mislim da bi se s djecom već u toj dobi moglo razgovarati o našem odlasku iz ovoga života. Naravno, na njima prihvatljiv način, na razini njihove dobi i njihova poimanja. Jer, što se svi zajedno prije osvijestimo u odnosu na tu činjenicu, koja je neumitna u našem životu, to će u nama prije splasnuti nelagode i strahovi. To ćemo prije odahnuti. Ali na tome treba puno, puno raditi, puno razgovarati i ići uistinu korak po korak. Kad bi se to objasnilo i približilo djeci na način kako im se sva druga znanja prenose i daju, oni bi to tako i prihvatili. No problem je u tome što smo mi učitelji i odgajatelji, mi veliki time opterećeni, pa im tu spoznaju još ne znamo i ne možemo prenijeti onako kako im sve ostalo prenosimo.

          Jednom sam se zatekla u dječjem kazalištu, kad se prikazivala Crvenkapica. Djeca k’o djeca, uzbuđena, nestašna, prate tijek događanja. Odjednom – tajac. Čulo ih se kako dišu. Na pozornici se pojavio vuk koji je došao pojesti baku! Nikad neću zaboraviti izraz njihovih lica u tim trenutcima. Svi su se nagnuli prema pozornici silno usplahireni i uplašeni, otvorenih usta, i još otvorenijih očiju, sve do dolaska lovca Luke, kada je glasno olakšanje odjeknulo dvoranom.

          Uz ovu priču su odrastale generacije i generacije djece, prihvaćale sve njezine strahove, usvajale je i zadržale u sjećanju, kako bi je svojim potomcima ispričale među prvim pričama u životu. Pa se zajedno moramo zapitati: ne bi li prirodnost bakine životne dotrajalosti i njezin smiren odlazak bio prirodniji, prihvatljiviji, nego da je pojede vuk?