KoRaK Po KoRaK br. 5

YOU RAISE ME UP
08/12/2017
LIJEČENJE BOLI  DJECE / PALIJATIVNA SKRB
15/12/2017

OTOK

SMIRAJ

Ima ljudi koji ne prolaze proces smiraja, koji jednostavno preminu u snu, u fotelji gledajući televiziju, ili sjedeći za stolom u obiteljskom razgovoru. U narodu kažu da je to – blaženo preminuće. Ono to i jest za preminuloga, no za najbliže je šok. Pogotovo ako osoba nije bolovala, ili nije u poodmakloj životnoj dobi.

Odlazak u poznoj životnoj dobi smatra se prirodnim slijedom svih naših događanja, od rođenja pa do tada. Vrijeme je to kad se u čovjeku sve smiruje, kad se dugogodišnje buktinje tiho i polagano stišavaju, kad su privedeni kraju svi naši planovi i sve životne radnje. Kad dovodimo u ravnotežu sve svoje račune, i ne samo materijalne. Kad u kostima osjetimo sav životni umor u kojemu nema nelagode, jer znamo da nije bio uzaludan. Kad osjetimo potrebu za dugim, dugim odmorom u miru i opuštenosti, znat ćemo da nam naš “posrednik” nije daleko.

          Kako biti uz osobu u procesu smiraja?

 Smiraj je posebno stanje u životu svakog čovjeka, kao i njegovih najbližih, koje može potrajati od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Stanje je to u kojemu bolesna osoba onemoća i zalegne u krevet. U tom posvećenom vremenu zgusne se sav život, tada dotična osoba obavlja važne unutarnje radnje koje ranije nije stigla ili mogla obaviti. Razrješava neriješeno iz svoga života kako bi rasterećena i olakšana mirno mogla poći iz zemaljskog života. Vrlo često to čini kroz razgovor s najbližima, ali i s ostalim ljudima s kojima ima doreći neke životne nedorečenosti. Počesto želi svećenika, kojega svakako treba pozvati i ne treba se čuditi ako cijelog života nije pokazivala neke vjerske potrebe, a sad joj je Bog spasonosna slamka ili neohodna brv. Ono što je najvažnije i što bez pogovora trebamo ispoštivati, to je da osobu u procesu smiraja ni na trenutak ne ostavljamo samu. Sjedimo uz nju, pogotovo najbliži, podragajmo joj i kosu i lice, uzmimo njezinu ruku u svoje obje, ako može govoriti, makar i šapćući, iskoristimo te trenutke, ohrabrimo je da nam kaže sve što do tada nije mogla, ili stigla… I mi njoj kažimo. Zahvalimo joj za sve što do tada nismo, a trebali smo… Ako imamo potrebu i razlog, zamolimo njezin oprost, i mi njoj oprostimo. Oplemenimo te trenutke istinom i nježnošću, toplinom i molitvom, ne dajmo ih samo tuzi.

Ako osoba u smiraju ne može govoriti, ali čuje, primjenimo komunikaciju kakva je moguća. U tom slučaju ona se svodi na najosnovnije, na “da” i na “ne”, što se može postići stiskom odnosno opuštanjem ruke, ili zatvaranjem i otvaranjem očnih kapaka.

Pri samom kraju smiraja, najvažnija je komunikacija mađusobnom blizinom, našim dodirom i našom šutnjom. Jer kroz šutnju se pretače naše najsuptilnije, najvrjednije, najdublje. Ono za što još ne postoje riječi koje bi izrekle te osjećaje. Pretače se u oba smjera. Pretače se i tugom i ponosom, a nadasve ljubavlju. Ljubavlju u kojoj smo stvoreni i dani u ovaj život, i u kojoj iz njega odlazimo.

 Važno je učiniti sve što osoba u smiraju poželi, i što je potrebno, kako bi se postigla ta tako potrebna ravnoteža, u kojoj će ona u datom joj trenutku odterećena i smirena prijeći tu tajanstvenu granicu, a mi ostati u tuzi, ali s mirom u duši.

Danas u urbanim sredinama više nema velikih obitelji s nekoliko generacija i s brojnim članovima, što uvelike otežava njegovanje osobe u smiraju u njezinu domu, u dragom i znanom. No, tu postoji služba obiteljske medicine, kućna njega i palijativni timovi za kućne posjete. U našim selima, gdje se još uvijek život uči uživo, u ovakvim situacijama svakako se uključuju prvi susjedi, a po potrebi i ostali suseljani. Djeca nisu isključivana.

Kako je jako potrebno da uz osobu u smiraju bude bar jedan član obitelji stalno prisutan, predlažemo da se zajedno založimo za ishođenje SMIRAJNOG DOPUSTA, kao što postoji porodiljski. Vjerujem da ćemo u tome uspjeti.

Njegovanje osobe u smiraju MORA biti besprijekorno, bez obzira gdje se obavljalo. Ako je u fazi smiraja osoba koju je u to stanje dovela ozbiljna bolest, onda situacija može biti vrlo teška. Tu je uz svu liječničku i njegovateljsku skrb potrebna i psihološka odnosno duhovna pomoć, što se nakon nekoliko primijenjenih “tretmana” pokazalo učinkovitim.

Vaša Stana Lovrić