KoRaK Po KoRaK br. 6

Nepoznati autor / poslala Jelena Matić OFS
25/01/2018
Svjetski dan borbe protiv raka 2018. „Mi možemo. Ja mogu.”
04/02/2018

 Ispričat ću vam ovdje dva takva iskustva.

Priča prva:

Gospodin V. I. obolio je od maligne bolesti na dišnom sustavu. Rodom iz jednog sela zapadne Slavonije, imao je kćer koja je s obitelji živjela u Zagrebu. Ona ga je smjestila u bolnicu gdje je proveo dva tjedna i, ne mogavši mu pomoći, otpustili su ga na kućnu njegu. Kako je bio vidno onemoćao, kći ga nije takvoga pustila kući na selo, već ga je zbrinula u svojoj obitelji, gdje su činili sve da mu ublaže i olakšaju.

Kao članica stručnog palijativnog tima Hrvatske udruge prijatelja hospicija, s našim liječnikom bila sam u prvom posjetu gospodinu V. I. gdje smo poduzeli sve što je bilo potrebno, i u skladu s njegovim stanjem. Bio je nepokretan, inkontinentan, bez apetita i s bolovima. Kad ga je liječnik upitao kako je, kako se osjeća, odgovorio je: – Ha, vidite i sami. Sav sam šaka jada!

Dolazili smo mu često. Liječnik je pažljivo pratio djelovanje terapije boli, a ja sam mu svaki drugi dan uključivala infuziju i pokušavala ga privoljeti na razgovor. Teško se otvarao. Dijelom zbog toga što je sebe smatrao neukim za razgovor s gradskim svijetom, a dijelom zbog nemoći koja je svakim danom bila sve veća i koje se – sramio!?

On, orač, kosac, drvosječa i stočar – na što je spao!? Na šaku jada… Bilo je to prvo što je izustio toga dana kad je odlučio progovoriti. Primijetivši, nakon sat vremena, da ga je razgovor počeo umarati, zapitala sam ga bi li se odmorio. Odgovorio je protupitanjem: – A hoćeš li i sutra moći doći? Potvrdila sam kimnuvši… Pogledao me i u očima sam mu prvi put vidjela nešto što nije bila bol.

Došla sam i sutradan. Moja velika sreća bila je u tome što sam godinama živjela na selu, i tako znala mnoge stvari o kojima je govorio.

Dočekao me je s blagim smiješkom ispod sijedih brkova, i prvi put nakon što sam ga upitala kako je danas, nije odgovorio: – Ah, šaka jada! Danas je rekao da je – mrvičak bolje! Pričali smo o mnogo toga, o njivama, usjevima, rodnim i nerodnim godinama, o blagu, a najviše o konjima. Konji su bili njegov ponos. Jako ih je volio. Riđani! Takvih nije bilo u cijelom kraju. Njihove grive, sapi, pa korak, pa snaga… Pa ono gizdavo držanje na kirvajima i vašarima – i dok je o njima pričao, sjećanja su zaživjela, oči se krijesile i sav je postao nekako drugačiji, življi…

Pričao je i o djeci koja su danas ljudi. Teško ih je školovao, ali danas je sretan. A onda, već pomalo umoran, uzdahne i kaže: – E, da mi je sad još jednu zapalit’, i popit čašu naše slavonske rakije, pa da odmah umrem, ne bih žalio.

Otišla sam kćeri, koja je nešto poslovala u kuhinji, i koja se čudom čudila kako je nagovaram: – Pa on to ne smije, pa njegovo stanje… Zajedno smo mu prišle s “cigarom duvana” i čašicom slavonske rakije. Bio je razdragan, a blagi smiješak mu nije silazio s lica.

Kći me nazvala sutradan oko osam. Rekla je: – Tata je ovaj čas preminuo. Ako možeš, dođi.

Otišla sam i ostala s njima do dolaska mrtvozornika.

Na odlasku me ispraća pokojnikova supruga govoreći: – Slušala sam vas jučer dok ste pričali o konjima, pa mi se sve priviđa kao da su mu dušu njegovi riđani na svojim grivama odnijeli.

Vaša Stana Lovrić