J:S. je bila iz Sarajeva. Imala je trideset i šest godina. Početkom rata u svojoj domovini, kao mlada profesorica stranih jezika, prdružila se radu humanitarnih postrojbi UN-a i djelovala na reintegraciji raseljenih osoba s ratom zahvaćenih područja. Krajem rata krenula je diljem svijeta čineći isto. Prošla je Cipar, Irak i zadržala se u Afganistanu, gdje je u Kabulu i osjetila prve znakove bolesti. Majka joj je imala prijatelje u Zagrebu, i tako je stigla ovamo na liječenje.
Mi smo joj počeli dolaziti po otpustu iz KBC-a, gdje joj je amputirana desna dojka, učinjeni još neki zahvati, provedena kemoterapija i terapija zračenjem. Bila je iscrpljena, nepokretna, inkontinentna, s dekubitalnim ranama na trtici. Desna ruka joj je bila jako natečena i s njom ništa nije mogla. U iznajmljenom stanu uz nju je danonoćno bdjela njezina brižna majka. Naše dolaske je prihvaćala, ali nije bila sklona razgovoru. Zadnjih dana stanje joj je bilo jako teško.
Došla sam jednog predvečerja s lijekom protiv povraćanja, koji joj je jedini koristio. Pogledala me i kretnjom lijeve ruke pokazala da sjednem.
Sjela sam i nakon par minuta uspjela s njom pokrenuti razgovor. Govorila je tiho i s pauzama. Pitala je jesam li vidjela mnogo ovakvih bolesnika kao što je ona, i kako su završili. Jesam, odgovorila sam, a završili su kako tko. Neki su nadjačali bolest, a neke je ona svladala. Nakon poduže stanke upitala je kojima ona više sliči. Moram priznati da me zbunila ovim pitanjem, i da tog časa nije ušla u sobu njezina majka, ne znam što bih joj i kako odgovorila. Majka joj je donijela voćni napitak, koji je uzimala na slamčicu. Kako sam morala k drugom bolesniku, i nisam računala da ću se zadržati s njom u razgovoru, ustala sam pitajući je možemo li sutra nastaviti. Kimnula je potvrdno i ja sam pošla.
Za sutradan sam pripremila odgovor i na njezino zadnje pitanje, ako ga ponovno postavi. Rekla bih joj da je ona negdje između jednih i drugih, kao na vagi čiji uteg još nije prevagnuo.
Sutradan je bila mrvicu bolje. Ono pitanje nije ponovila, i razgovor smo preusmjerile od bolesti i teškog stanja na njezin rad za punog zdravlja. Pitala sam je kako se odlučila za humanitarni rad, gdje je sve bila, što je sve radila, kako su pronalazili raseljene osobe… i ona je pričala, pričala, a glas joj je bio neusporedivo jači nego jučer. Činile smo česte, kraće pauze, i nastavljale. Njezine su priče bile stresne, tegobne, čak zastrašujuće, pogotovo o Afganistanu, ali pune ljudskosti i želje da se pomaže. Nakon nekog vremena upitala sam je zašto o tome nije pisala. Rekla je da je počela kad se razboljela, ali sad više ne može s rukom. Ponudila sam da joj za sutra donesem diktafon, što ju je razveselilo. I tako smo taj dan privele kraju.
Došla sam sutradan i donijela diktafon. Majka mi je otvorila vrata i odvela me u kuhinju, jer J. još spava. Sinoć je bila raspoložena kao ni jednu večer do sada. Dugo su razgovarale, što je majci dalo tanku nadu… jer, možda…
Nakon nekog vremena pošla sam u sobu pogledati J. Prišla sam i primila je za ruku. Pulsa nije bilo. Pozvala sam majku. Za par minuta sve je utihlo.
Ovakav razgovor, koji smo kasnije nazvali “duhovno podizanje”, način je misaonog vraćanja osobe u smiraju u vrijeme njezinog punog zdravlja, snage, u vrijeme njezinog stvaranja, djelovanja; vrijedno je primijeniti uvijek kad osobu bolje upoznamo, kad od njezinih najbližih doznamo njezine vrline i životne uspjehe, i dok ona želi i može razgovarati. Jer to će ju psihološki podići na višu, duhovnu razinu i omogućiti joj smireniji, dostojanstveniji odlazak.
(Ovakve razgovore mogu primjenjivati i članovi obitelji uz svog dragog člana koji je u procesu smiraja.)
“Duhovno podizanje” je i meni pružalo olakšanje, i primjenjivala sam ga kad god je to bilo moguće.
Vaša Stana Lovrić
