Uz Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi 2025./ Potrebe palijativnog bolesnika i drugih bolesnika za komunikacijom

Uz Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi 2025.

„Ostvarivanje obećanja: Univerzalni pristup palijativnoj skrbi“, prikazuje postignuti napredak i rad koji je još potreban kako bi se osiguralo da svatko ima pristup skrbi koju zaslužuje, bez obzira gdje živi.

Potrebe palijativnog bolesnika i drugih bolesnika za komunikacijom

Osvrt na temu

Udruga djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata (UDPNHBDR) održava već više godina kroz svoj projekt tribinu ‘Prevencija mentalnog i fizičkog zdravlja hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata’ u Veteranskom centru u Sinju za korisnike centra koja je otvorena za javnost. Višegodišnji partner Udruzi je Hrvatska udruga medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata (HUMSTIDZRDR). Sandra Rapčak Škomrlj, predsjednica UDPNHBDR godinama pokazuje visoku razinu senzibilitete za informiranje i vidljivost potreba palijativnih bolesnika za dostupnom i kvalitetnom palijativnom skrbi u općoj populaciji, a posebno u populaciji hrvatskih branitelja i stradalnika Domovinskog rata i njihovim obiteljima. Stoga se tema “Palijativna skrb za hrvatske branitelje, zašto i kako?“ prezentirala na Tribini zadnjih više godina. Interes sudionika Tribine bio je visok kako nakon prezentacije teme kroz diskusiju tako i tijekom interaktivnih radionica koje su provodili učenici i njihovi mentori iz Zdravstvene škole, Split. Hrvatska udruga medicinskih sestara/tehničara i drugih radnika u zdravstvu Domovinskog rata partner je UDPNHBDR u ovom projektu stoga je članica te udruge nastavila obrađivati temu palijativne skrbi i ove godine. Temu ‘Potrebe palijativnog bolesnika i drugih bolesnika za komunikacijom’ predložili su upravo hrvatski branitelji.

Poznato je da se kad je čovjekovo zdravlje narušeno povećana sociološka potreba čovjeka za društvom. Komunikacijom sa drugim ljudima, čovjek izražava svoje potrebe, misli i osjećaje, strahove, tugu. Verbalnom ili neverbalnom komunikacijom, pa i šutnjom.

Važno je osvijestiti kako stručnjake tako i opću populaciju da bolesnici nisu „ palijativni“ niti „ umirući/terminalni“ kako se svakodnevno čuje u javnosti ali i na bolničkim odjelim a. To su bolesnici s neizlječivom bolesti ili na kraju života koji imaju potrebe za palijativnom ili skrbi na kraju života. Palijativna skrb je nastavak zdravstvene skrbi, ne više kurativne skrbi s ciljem izlječenja bolesti jer je bolest neizlječiva, nego cjelovite i kontinuirane palijativne skrbi ili skrbi na kraju čovjekova života. To je aktivni pristup bolesniku koji niti ubrzava smrt, niti produžuje život. Ova je zdravstvena skrb usmjerena na ublažavanje prvenstveno boli i patnje te drugih komplikacija dosadašnjeg liječenja i na očuvanje najbolje moguće kvalitete života ili umiranja dostojna čovjeku. Švicarska psihijatrica Elizabeth Kubler-Ross u svojoj knjizi “O smrti i umiranju“ navodi pet faza koje prolazi najveći broj bolesnika u palijativnoj skrbi i skrbi na kraju života kada su suočeni sa lošim vijestima. To su odbijanje i izolacija, ljutnja/gnjev, cjenkanje, potištenost/depresija i prihvaćanje kao zadnja faza – vrijeme relativnog mira kada bolesnici prihvate neizbježno. Iako je u svakoj fazi važna prisutnost bliskih osoba, autorica fazu prihvaćanja posebno naglašava. Komunikacija je u medicini temeljna klinička vještina kojom se služe zdravstveni radnici. Istraživanja potvrđuju da su komunikacija i odnos zdravstvenog osoblja i bolesnika izrazito važni i da pozitivno utječu na ishode liječenja, zadovoljstvo bolesnika i njegovu suradljivost tijekom liječenja. Smanjen je broj pritužbi na medicinsko osoblje, a postiže se viša razina sigurnosti bolesnika.

U palijativnoj skrbi komunikacija medicinskih djelatnika s bolesnikom i njegovom obitelji izazov je priznaju „ zdravstvenjaci“ i onima s višegodišnjim radnim iskustvom koji imaju edukaciju o palijativnom pristupu. Priopćavanje loših vijesti, prepoznavanje emocionalnih reakcija bolesnika, uključivanje obitelji u komunikaciju, rasprave o prognozi i rizicima, prelazak na palijativnu skrb i komunikacija na kraju života složene su teme i traže iskusnije zdravstvene djelatnike te stalnu edukaciju u komunikacijskim vještinama. Stručnjaci koji provode palijativnu skrb naglašavaju da je jedna od najvažnijih vještina potrebnih u komunikaciji u palijativnoj skrbi znati čuti i slušati ono što bolesnik govori, pita i prepoznati što osjeća. Kontakt očima, geste koje prate riječi ili samo dodir kao znak pažnje, vrlo često je jedina komunikacija s ovim bolesnicima u zadnjim danima i satima ovozemaljskog života.

Preduvjet za odvijanje palijativne skrbi na kvalitetnoj razini je primjena dobrih komunikacijskih vještina pri zadovoljenju specifičnih potreba palijativnog bolesnika, holistički i individualizirani pristup. Komunikacija prilagođena bolesniku. Stoga stručnjaci naglašavaju kako se ne radi o specifičnoj komunikaciji u palijativnoj skrbi nego o komunikaciji koja od zdravstvenog radnika zahtijeva određenu zrelost koja dolazi s iskustvom. I „zdravstvenjaci“ su ljudi sa svojim vrednotama i manama, strahovima i predrasudama o životu, umiranju i smrti. Savjetuje se kako bi i zdravstveni radnici trebali dobro analizirati svoja stajališta prema smrti i umiranju prije negoli tiho i bez tjeskobe i straha sjednu pokraj umirućeg bolesnika. Metoda izbora za komunikaciju u palijativnoj skrbi je intervju – susret dvoje ljudi koji mogu komunicirati bez straha i tjeskobe, metoda koja otvara vrata u palijativnoj skrbi za prepoznavanje i razliku boli i patnje, najčešćih poteškoća u ovoj životnoj fazi.

Zaključno se može reći da se i loše vijesti mogu i moraju reći na dobar način u skladu sa kvalifikacijskom razinom zdravstvenih radnika. Komunikacija u palijativnoj skrbi mnogo više od same razmjene informacija, zahtjevna je i složena, ponekad i „teška“. Komunikaciju s bolesnikom treba poticati i održavati, ne biti nametljiv, poštivati bolesnikovu šutnju i teme koje bolesnik traži. Biti strpljiv i empatičan, iskren davati realnu nadu i poštivati profesionalnu tajnu. Pri svakom kontaktu s bolesnikom u agoniji ili comi obratiti se bolesniku zazivanjem njegova imena. Svjedočanstva bolničkog duhovnika iz vremena pandemije covidom potvrđuje da bi često i najteži bolesnici na taj poziv otvorili oči. Palijativnu skrb nakon smrti bolesnika treba nastaviti sa članovima obitelji i drugim osobama koji su u fazi žalovanja.

Ljudi se ne rađaju s komunikacijskim vještinama, stoga zdravstveni radnici trebaju trajnu, stručnu edukaciju s ciljem postizanja što boljih komunikacijskih vještina s bolesnikom i njegovom obitelji, timom stručnjaka i suradnicima. Čovjeku je svojstveno da ga pri dolasku nam ovaj svijet, pri rođenju pozdravi i primi na ruke drugi čovjek i da ga s ovoga svijeta isprati drugi čovjek toplom riječi. Taj čovjek vrlo često je zdravstveni radnik, što nam je izazov i poslanje.

Priredila:
Mira Talaja, magistra sestrinstva, HUMSTIDZRDR