Događanja koja se mogu pojaviti pri kraju smiraja
U međuvremenu između smiraja i preminuća znaju se manifestirati razne pojave. Najčešće su bile one kada se osobe bez ičije pomoći, nakon višetjednog nemoćnog ležanja u postelji, same dignu i krenu. Poneki bi se čak i odjenuli. Na temelju brojnih ovakvih događanja stekao se dojam da ti ljudi nekim svojim senzorima prime obavijest o odlasku, što ih osnaži da ustanu i krenu mu u susret. Izvanjski, oni zapravo upozoravaju na ono što slijedi.
U selu u kojem sam živjela jedna draga susjeda oboljela je od maligne bolesti, koja se ubrzo proširila čitavim njezinim tijelom. Kad je nemoćno zalegla u krevet, odlazila sam joj svakodnevno. Jednog jutra panično me je nazvao njezin suprug jer – ona se digla, odjenula i hoće ići?! Otišla sam odmah k njoj i zatekla je spremnu za polazak. Sjedila je na kauču, sa svojom torbicom u rukama. Pozdravila sam je i zapitala kamo se spremila tako rano. Odgovorila je:
– Moram ići.
– A kamo? – zapitala sam.
– Moram ići umrijeti!!!
Sjela sam uz nju i zagrlila je. Preminula je istog trenutka.
Odlazila sam jednoj dragoj starijoj gospođi koju je teška bolest tako onemoćala da nije mogla oko dva mjeseca iz kreveta. Živjela je sa suprugom koji se gotovo nije odvajao od nje. Oboje su slutili skori rastanak koji nijedno nije prihvaćalo. Jednog predvečerja, dok je suprug otišao do trgovine, gospođa je sama ustala iz kreveta, odjenula se, popravila frizuru, a po njegovu povratku poželjela s njim otplesati valcer. Načinili su tri kruga i tada je vidno umorna sjela na krevet. Preminula je mirno iste večeri.
Neki su zadnjih dana bili kao na klackalici. Čas su potpuno prisebni bili ovdje, a za čas – ondje, prijeko. Kad bi bili ondje prijeko, zazivali bi imena svojih dragih koji su već prije otputovali iz života, i počesto glasno razgovarali s njima. Pritom bi im se lice ozarilo, a fiksiran pogled poprimao ushićen izraz. Kad bi se ponovno vratili ovamo, u prvom trenutku bi zbunjeno gledali oko sebe, zatim bi zatvarali oči i tonuli u dubok san koji je često ličio na komu. Nakon nekog vremena sve bi se znalo ponoviti.
Poneki su imali lijepe vidne i slušne doživljaje. Vidjeli bi zlatnu svjetlost ili nešto drugo jednako tako važno, što bi pogledom slijedili po prostoriji silno uzbućeni i ushićeni.
Slušni događaji bili su nešto rjeđi, ali jednako tako impresivni. Glava bi se pridizala s uzglavlja, uho bi se zaklanjalo dlanom od ostalih zvukova u prostoriji kojih i nije bilo, a lice bi poprimalo onaj čudesan, onaj ushićen izraz. Čula bi se glazba, ili zvona.
Ovo nisu bile halucinacije, kako se mislilo, već pojave o kojima premalo znamo i koje očito pripadaju samo tom “međuprostoru” i toj situaciji – na razmeđi dvaju svjetova.
Mnoge osobe u smiraju ostaju pri punoj svijesti do zadnjeg trenutka. Najvažnije im je da su uz njih njihovi dragi, i da ih drže za ruku.
Ako je u stanju, osoba u smiraju nas u datom trenutku može zapitati: – Da li ja odlazim? Uputno je, prije nego joj bilo što odgovorimo, provjeriti osnovne pokazatelje koji to mogu potvrditi, a to su: pojava plavila na noktima ruku i nogu, nizak krvni tlak ili ga nema, jedva pipljiv puls ili ga nema i disanje s pauzama. Ako su samo dva od ova četiri pokazatelja prisutna, onda odlazak nije daleko, i to joj upravo tako trebamo i reći. – Da. Vaš odlazak nije daleko.
Ili: – Izgleda da ste blizu istini.
Dok izgovaramo ove riječi, ako uz odlazeću osobu nema nikoga od njezinih dragih, sjednimo mi uz nju, uzmimo njezinu ruku u svoje obje, i u tišini sačekajmo ono što slijedi.
No, ako ovih pokazatelja nema i sve su vitalne funkcije u prihvatljivim granicama, onda ćemo lako smoći odgovor.
Vaša Stana Lovrić
